* * *

Íåâåëèê³ ì³ñòà Êâåáåêó ïðèéìàþòü 400 êàíàäñüêèõ ñîëäàò³â, ÿê³ òðåíóþòüñÿ äëÿ ó÷àñò³ â îïåðàö³¿ ÍÀÒÎ â Ëàò⳿.
Ñîëäàòè Çáðîéíèõ ñèë Êàíàäè òðåíóþòüñÿ â ñåìè íàñåëåíèõ ïóíêòàõ íà ï³âäåííèé çàõ³ä â³ä ì³ñòà Êâåáåê, ùîá ï³äãîòóâàòèñÿ äî ¿õíüîãî ðîçãîðòàííÿ â Ëàò⳿ â ðàìêàõ îïåðàö³¿ ÍÀÒÎ.

* * *

Êîëè î÷³ íå çóñòð³÷àþòü ïåðåøêîä, ñåðöå á'ºòüñÿ øâèäøå...

* * *

Îé, òðåáà æèòè ³íàêøå,
áóòè ³íøèì,
á³ëüøå ï³ä íåáîì
³ ñåðåä äåðåâ,
á³ëüø ñàìîòí³ì
³ áëèæ÷èì äî òàºìíèöü
êðàñè ³ âåëè÷³.

Ãåðìàí Ãåññå
ç: Ïåêëî ìîæíà ïîäîëàòè

* * *

Ïðåçèäåíò Áàéäåí íàçèâຠïðåçèäåíòà ªãèïòó Åëü-ѳñ³ «ïðåçèäåíòîì Ìåêñèêè» ï³ñëÿ òîãî, ÿê â³í çðîáèâ çàóâàæåííÿ íà çàõèñò éîãî ïàì’ÿò³.

* * *

Êîëèøí³é ïðåçèäåíò Áðàçè볿 Áîëñîíàðó ïåðåáóâຠï³ä ñë³äñòâîì ó ñïðàâ³ ïðî ñïðîáó äåðæàâíîãî ïåðåâîðîòó
Êîëèøí³é ïðåçèäåíò Áðàçè볿 Æà¿ð Áîëñîíàðó ïåðåáóâຠï³ä ñë³äñòâîì ó ðàìêàõ ðîçñë³äóâàííÿ éìîâ³ðíî¿ ñïðîáè äåðæàâíîãî ïåðåâîðîòó ç ìåòîþ óòðèìàòè éîãî ïðè âëàä³, ïîâ³äîìèâ îäèí ç éîãî êîëèøí³õ ïîì³÷íèê³â.

* * *

Öåé ãàìáóðãåð íà ñí³äàíîê òàêèé ñìà÷íèé, Áîæå ì³é, ÿ çàáóâ ñôîòîãðàôóâàòè òà äî¿â éîãî! Ñîëîäêèé, ñîëîíèé, çàãàëîì íàäçâè÷àéíî íåïåðåìîæíèé ³ ïðèãîëîìøëèâèé

ÏÐÎ ÊÍÈÆÊÓ ÁÎÐÈÑÀ ÂÀÐ¥È

21:54 11.04.2015

ÏÐÎ ÊÍÈÆÊÓ ÁÎÐÈÑÀ ÂÀÐ¥È

 

„Farbanje demokratije“ autora Borisa Varge još jedna je publicistička knjiga koju Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji sa zadovoljstvom poklanja čitaocima. Sadržajem i autorskim pristupom „Farbanje demokratije“ upotpunjuje izdavačko-publicistički korpus dosad objavljenih knjiga novom, intrigantnom dimenzijom. Prvenstveno zbog toga što Vargin „tranzicioni mozaik“ obuhvata znatno širi prostor od Srbije i od regiona, dalje put Istoka, prema Kavkazu i Aziji. Zemlje tog ogromnog prostranstva evropskog dvorišta i njenog zaleđa već dugo su u fokusu Borisa Varge. Najpre kao novinar, sada već i kao ozbiljan analitičar, on strastveno prikuplja, beleži i analizira procese koji se u njima odvijaju.

 

Vremenski okvir knjige pokriva deceniju koja upravo ističe. Boris Varga svoje drugo novinarsko-publicističko putovanje počinje 2005. godine, nastavljajući sopstveno tranziciono tragalaštvo sabrano u prethodno objavljenoj knjizi „Putin i baršunasta gerila“. To je, dakle, početak XXI veka, odmaknut već gotovo pune dve decenije od pada Berlinskog zida, kraja Hladnog rata i blokovske podele sveta, što su neki tada smatrali „krajem istorije“.

 

Istorija ih je, naravno, prevarila. Odnosi u svetu postali su još komplikovaniji, procesi još složeniji. Početni entuzijazam brzo se topio, a to je pogotovo važilo za široki pojas postsocijalističkih zemalja, kojim se bavi ova knjiga. Onih koje su nezavisnost i slobodu stekle raspadom Istočnog bloka, Sovjetskog Saveza i SFR Jugoslavije. Činilo se da sve teže istom cilju – demokratiji i modernizaciji – i da je i jedno i drugo nadohvat ruke.

 

Knjiga „Farbanje demokratije“, međutim, dokumentovano svedoči da je tranzicija, uz neke izuzetke, i dalje „u toku“, a ishod započetih procesa sve neizvesniji.

 

Autor knjige u uvodu citira poznatog publicistu Farida Zakariju, koji govori o suštinskim slojevima identiteta, starijim i iskonskijim od nacionalnih država koji, kako kaže, „u većem delu sveta definišu život“.

 

Deo sveta kojim se bavi Vargina knjiga jeste onaj na kom se susreću, pa i sukobljavaju dve civilizacijsko-kulturološke tradicije, uslovno označene kao evroatlantska i azijska. To civilizacijsko-kulturološko nasleđe određuje i društveno-državnu organizaciju i tradiciju: „Države, kao i pojedinci, imaju nasleđene sklonosti – svoje tradicionalne geopolitičke težnje i svoje osećanje za istoriju – tako da se razlikuju po svojoj sposobnosti da uočavaju distinkciju između trezvenih ambicija i nemudrog samozavaravanja“, tvrdi jedan od najpoznatijih geostrateških mislilaca Zbignjev Bžežinski.

 

Oslobođene stega moćnog uzurpatora, što su Sovjetski Savez i Varšavski pakt decenijama bili, odnosno jednopartijskog autoritarnog režima kad je reč o Jugoslaviji, u novostvorenim državama nadjačali su ti „suštinski slojevi identiteta“ i „tradicionalne geopolitičke težnje“. Posledično, vođeni su ratovi, najkrvaviji na prostoru bivše Jugoslavije, ali i u Nagorno Karabahu (Azerbejdžan), Rusija je vojno napala Gruziju… Neke od postsocijalističkih zemalja ponovo imaju autoritarne režime, neke više ne postoje kao jedinstvene državne celine, ima novostvorenih, priznatih i nepriznatih, s tim što postoji tendencija dalje teritorijalne fragmentacije, sledstveno težnjama pojedinih etnoteritorijalnih celina.

 

Uporedna analiza tranzicione šarolikosti, čiji je deo i Srbija koju u ovoj knjizi nudi autor, nosi dve, rekli bismo, suštinske poruke. Jedna je, svakako, ta da Srbija sa svojim tranzicionim lutanjima i posrtanjima nije jedinstven slučaj. Naprotiv. Druga je ohrabrujuća: zahvaljujući geostrateškom položaju i okruženju, Srbija ima izglednije šanse da uz pomoć i podršku Evropske unije izađe iz sopstvenog začaranog kruga neuspele tranzicije. Makar to bila i zbog toga što je sa svojim „tradicionalnim geopolitičkim težnjama“ još potencijalni izvor regionalne nestabilnosti, Srbija je dobila šansu: pod uslovom, naravno, da se odrekne i geopolitičkih težnji i „nemudrog samozavaravanja“.  Uprkos sopstvenim unutrašnjim preispitivanjima koja će sigurno uticati i na politiku proširenja, Unija, po svemu sudeći, otvaranjem pristupnih pregovora, što se očekuje početkom 2014, pruža Srbiji mogućnost da svoju tranziciju prikači za evropski voz.